Ratni zločinci u Njemačkoj: pravda ili skrivača?

Ratni zločinci u Njemačkoj: pravda ili skrivača?

Pitanje je li Njemačka sigurno utočište za ratne zločince ne zabrinjava samo odvjetnike, već i dotično društvo. U novoj seriji “Amnesty Germany” na WDR 5, koju moderira Azadê Peşmen, ova se eksplozivna tema detaljno istražuje. Serijal od pet dijelova ističe slučajeve ratnih zločinaca koji žive u Njemačkoj unatoč svojim zločinima, postavljajući pitanje dokle može doseći potraga za pravdom. Sukob s pukovnikom Anwarom Raslanom, bivšim agentom tajne službe iz Sirije, daje zastrašujući uvid u ono što se čini mogućim u Njemačkoj. U Berlinu ga je prepoznala jedna izbjeglica i suočila s njegovim zločinima koji su bili predmetom suđenja u Koblenzu. Uvijek iznova postavlja se pitanje pravde za žrtve. [WDR] izvještava o tome kako Luis Kyburg, argentinski vojni zapovjednik, živi nesmetano u Berlinu, iako je tražen zbog zločina protiv čovječnosti. Zašto nije izručen Argentini?

Jedan od najraširenijih izgovora za nedjelovanje je nefunkcioniranje međunarodnih zakona. Bundestag je priznao Holodomor, genocid koji je tridesetih godina prošlog stoljeća odnio živote do sedam milijuna Ukrajinaca, kao "ubojstvo glađu". Ovo šalje snažnu političku poruku, ali je povezano s činjenicom da suočavanje s takvim masovnim nasiljem može trajati desetljećima. [Deutschlandfunk] naglašava da pravna definicija genocida, koju je skovao Raphael Lemkin 1944. i sadržana u Konvenciji UN-a o genocidu iz 1948., ima pravni i politički značaj. Ova je konvencija odgovor na zločine nacista i isključuje imunitet za šefove država, što je ključno za procesuiranje ratnih zločinaca u Njemačkoj.

Genocid i pravda

Ali što zapravo definira genocid? Prema UN-ovoj Konvenciji o genocidu, to su ubojstva, nanošenje teške patnje ili namjerno stvaranje životnih uvjeta koji imaju za cilj uništenje skupine. U tom kontekstu [Konvencija o genocidu] govori o djelima počinjenim protiv nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih skupina. Ova definicija osigurava da se namjera uništenja već smatra genocidom, bez obzira na to koliko je članova stvarno ubijeno.

Ali pogled u prošlost također otkriva da traženje pravde često zastane. Posljednja epizoda “Amnesty Germany” bavi se napadom na Sivas 1993. godine, u kojem su islamisti zapalili hotel u kojem su odsjeli sudionici Alevi festivala. Desetljećima kasnije, neki od počinitelja još uvijek nesmetano žive u Njemačkoj. Zašto ovdje ne vrijedi načelo univerzalnog prava? Ova pitanja odzvanjaju kroz cijelu seriju i pokazuju da se radi o mnogo više od pravnih atribucija. U konačnici, društveni je zadatak pomiriti se s prošlošću i odgovoriti na meka pitanja čovječanstva.

Život s takvim neriješenim pitanjima ne samo da zahtijeva pravnu ponovnu procjenu, već i društveno ponovno promišljanje. S obzirom na povijesni teret, put do pravde može biti tegoban, ali neizbježno vodi kroz prosvjetljenje i kritičku raspravu. Neka nas iznenadi kakav će razvoj događaja oblikovati i pravni okvir i našu društvenu svijest u nadolazećim mjesecima.