Stasijeve traume: Kako očevi i djeca pate i danas

Stasijeve traume: Kako očevi i djeca pate i danas

Sudbine bivših političkih zatvorenika iz DDR-a ostaju hitno pitanje čak i godinama nakon ponovnog ujedinjenja. Posebice, psihološke posljedice zatvaranja i Stasijevog progona predstavljaju veliki izazov za mnoge. To posebno dolazi do izražaja na primjeru Victorije Matthies koja govori o dugotrajnim traumama svog oca koji je nakon otkupa u Saveznoj Republici “jednostavno prepušten sam sebi” bez potrebne terapije i pomagala da se vrati u život. Zatvorenici se često ne znaju nositi sa svojim iskustvima, što im povratak u normalan život uvelike otežava. Tragičan primjer je Matthiesov otac, kojeg i godinama nakon puštanja na slobodu muče noćne more u kojima je Stasi još uvijek uz njegovu postelju.

Ono što je posebno deprimirajuće je to što je otac Victorije Matthies bio promatran od strane Stasija sve do 1988. godine, iako je već živio na Zapadu. Ovaj osjećaj stalnog nadzora, koji daleko nadilazi jednostavan osjećaj, daljnji je dokaz psiholoških ožiljaka koje su ti ljudi pretrpjeli. Victoria opisuje da je između nje i oca postojala velika distanca, što pripisuje posljedicama zatvora i ispitivanja. Kao da dio njezina oca nikada nije napustio Bautzen. Njezini pokušaji da ga zagrli činili su se poput grljenja "glomaznog komada namještaja", a "čelični oklop" koji je njezin otac napravio oko sebe činio je gotovo nemogućim doći do njega. Poteškoće u uspostavljanju emocionalne bliskosti ne mogu se pripisati samo individualnim iskustvima, već su dio veće, kolektivne traume.

Traume političkog progona

Psihološki stres kojem su izloženi bivši politički zatvorenici ogroman je i raznolik. Prema procjenama, broj politički progonjenih u DDR-u kreće se između 170.000 i preko 300.000. Ako se razlikuju faze progona, dobiva se zastrašujuća slika: između 1945. i 1949. oko 127.000 ljudi patilo je od masovnih napada i ekstremnih uvjeta u posebnim logorima i zatvorima u Sovjetskom Savezu, iako mnogi nisu preživjeli. Sljedećih godina metode državne sigurnosti DDR-a sve su više prelazile na psihičku torturu. Dezintegracija kao strategija Stasija usmjerena na potkopavanje samopoštovanja protivnika i uništavanje povjerenja u međuljudskim odnosima.

Tužan učinak ove prakse su dugotrajne psihološke posljedice koje se nalaze među bivšim zatvorenicima. Danas mnogi još uvijek pate od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), a studije pokazuju da se trećina tih ljudi još uvijek bori s posljedicama zatočeništva 26 godina nakon ponovnog okupljanja. Potomci onih koji su politički progonjeni također su pogođeni i pokazuju povećan psihički stres.

Društveno priznanje žrtava

Unatoč ovim ozbiljnim učincima, društveno priznanje žrtvama političkog progona u DDR-u smatra se niskim. Iako su istraživanja traumatskih iskustava napredovala, mnoga iskustva i njihove psihološke posljedice ostaju ispod radara. Analiza traume tipa II izazvane čovjekom u politički nepravednom zatvaranju pokazuje da su strah i nemoć pogođenih oblikovani samovoljnim postupcima njihovih mučitelja, koji su zanemarivali osnovna ljudska prava.

Mora se čuti glas Victorije Matthies i mnogih drugih koji su imali slična iskustva. Njihove priče nisu samo individualna iskustva, već i dio kolektivnog sjećanja koje nas podsjeća na važnost nastavka razgovora o posljedicama političkog progona i njegovom utjecaju na buduće generacije.

Za mnoge suočavanje s prošlošću ostaje veliki izazov i nedostaje mu potpora i razumijevanje. Iskustva se ne mogu jednostavno potisnuti, a svijest o trajnoj traumi povezanoj s pogreškama iz povijesti treba biti visoka u našem društvu.

Za daljnje informacije o psihološkim posljedicama političkog progona u bivšem DDR-u, vrijedi pogledati MDR, [bpb].